четвртак, 18. децембар 2014.

,,Iz principa" - Književno veče Matije Bećkovića

Večeras sam prisustvovala  književnoj večeri Matije Bećkovića. Vraćajući se, dugo nisam mogla da se otisnem iz sveta u koji sam bila odletela. Sveta toliko realnog, a opet potpuno drugačijeg od svake realnosti. Emocije, utisci, aplauzi, suze, pa smeh, smeh, smeh, puno smeha odzvanjalo je prepunom salom. Bio je to smeh ljudi koji su ( većina njih ) imali jedva više od 24 godine. Smeh koji se potpuno slobodno orio amfiteatrom. Smeh ispunjen oduševljenjem, radošću i pre svega smeh koji je razumeo sve ono sto je naš dragi akademik napisao davno i ne tako davno.
Ušavši u prepun amfiteatar i shvativši da nema čak ni kiseonika, zapitala sam se da li u nama mladima jos ima duha onih starih generacija, kad nije bilo bitno da li ćemo uspeti da vidimo pesnika na pesničkoj večeri, već da čujemo i slušamo, kada nije bilo bitno da li ćemo sedeti ili stajati ta dva sata, imati komfor koji "zaslužujemo" ili ne,  kada nije bilo bitno ništa osim tog divnog trenutka duhovnosti, uzvišenosti gde će svako od nas ostvarivati tu posebnu vezu sa pesnikom koji će se neicrpno davati i predavati svojim rečima, a kroz njih i nama. Da li su moderne tehnologije učinile da u nama ne ostane mnogo od one dragocenosti koja se naziva strpljenjem za nešto što nije instant i šareno, raspevano, razigrano toliko da odmah privlači i zadržava pažnju. To mi je ulilo dozu skepticizma i pesimističnosti. Ni sama nisam verovala da li ću uspeti da istrajem i ostanem prisutna. Međutim desilo se to da je magija reči počela da deluje na moju dušu. Da me opija, obuzima, odnosi. Sela sam i u jednom dahu odslušala celo književno veče. Bila sam ponosna na svoju generaciju, na sve te desetine ( ako ne i više ) divnih mladih ljudi koji su oduševljeno bili deo toga i razumeli. Razumeli svaku reč, svaku emociju, svaki drhtaj u glasu pesnika. Malo je reći da je ovo veče ostavilo na mene puno prelepih utisaka. Bio je to jedan od onih događaja kada vam, nakon što se završe, treba puno vremena da se osvestite i vratite iz tog sveta u koji ste tako bezbrižno, sanjalački otplovili. A poezija Matije Bećkovića je ništa drugo do upravo raspevana, razigrana, šarena ( čim prepoznamo u sebi bogatstvo strpljenja kada treba da se stoji i sluša :)), a povrh svega uzvišena i večna. 

Hvala Matiji Bećkoviću! Iz principa kažem da je bilo savršeno! 

уторак, 2. децембар 2014.

Mala pesma za veliku ljubav

Još si ti mali,
derane moj veliki
u glavi ti ptice i grobovi
pod prstima šume
pod stopalima potoci,
ne osećaš ih?
Samo čuješ daleki cvrkut
slavuja ili gavrana
zavisi da li se probudiš
u pet do dvanaest
ili u dvanaest i pet.

Još si ti trapav,
dete moje spretno,
gledam te,
smešno držiš viljušku,
ali izgledaš kao majstor za sijalice
dok zavrćeš jednu treperavu,
onda se oduševim,
pa se setim viljuške.

Još si ti običan,
biće moje jedinstveno,
držiš dlan okrenut ka iza
dok hodaš,
saplićeš se o sebe i svoju visinu.
Još si ti rasejan,
najdraže moje u srcu zasejano.
Zaboravljaš gde si ostavio
poslednju napola pročitanu knjigu
Bukovskog,
Krleže,
Andrića,
zaboravljaš koji genijalni um
je rekao tako jednostavne reči
koje ćeš zapisati sebi
na poleđinu nekog izgužvanog računa,
a onda zaboraviti gde si ga ostavio.

Još si ti budan,
sunce moje sneno,
video si moje oči u mraku
širom otvorene kao u kakve lutke
tražile su babaroge, veštice i utvare
a ti si se samo nasmejao
i prepričavao mi
upola zaboravljene reči,
nesvesno izgovorene
u trenucima polusna,
u trenucima poluživota.

Meni je bilo važno da si tu.
Da me braniš.
Smehom.
Ili strahom.

Još si ti nezreo
čoveče moj zreli
sa obrazima deteta
i pokretima starca.
Džangrizavo stvorenje,
koje je upilo
stavove evropskih pokreta,
istorijske prekretnice,
sporazume o miru,
ugovore o ratu,
pa zaratilo samo sa sobom
i svetom oko sebe
a onda se povuklo u sobu
da se pokrije
svojim plavim ćebencetom.
Još si ti svoj,
mada si previše moj,
nisi uspeo da se izboriš
sa zelenim očima
punim tuge i besa,
gorućim srcem
punim straha i bola
i dušom
koja je upola tvoja,
punom ljubavi i snova.

Još se boriš,
derane moj,
zlato moje,
ljubavi,
još se boriš sa idealnom slikom
kuće u kojoj mirišu kolači
lavanda
i deca.
I nisi uspeo da se izboriš.
Nisi, jer nisi želeo.
Uzalud ti je ideal stepski vuk.

Još si ti nesiguran,
a voleo bi da si siguran,
ubeđen si da jesi.
Da li te volim,
pitaš se,
praviš se da ti nije važno.
Ja odgovaram - ne
klimam glavom,
smočila sam trepavice
stidim se pred saznanjem.
A kad odeš
u glavi mi se sve slike
razbiju u sitne staklene delove
šarene i svetlucave
pa mi svuda na nebu piše odsjajem
tvoje ime.

Još si ti moj
čoveče,
najdraže moje,
biće moje čudesno.
Još si moj
i nemoj otići,
da ne bih zatvorila oči
kao lutka u noći bez zvezda,
da me ne bi pojeo mrak.
Ostani
Još.
Jer, još si ti...
nepovratno moj.