недеља, 4. децембар 2016.

no title

Pokušam prevariti tišinu
Veštačkim smehom
Izgledati bezbrižno
Blede puti
Zalediti krv
Morbidnom prazninom
Zaustaviti vreme na trenutak
Ali i to je već trenutak
Duži od milenijuma.

I znaš da ovaj put nema suza
Zaklela sam se nad posmrtnim ostacima davne ljubavi
Makar bolelo
Makar mi gorele oči
Makar legla na pod i umrla
Ovaj put nema suza.


Adieu. 

понедељак, 21. новембар 2016.

Kako izgleda sreća kad se uveća ili odlomak iz nikad napisanog romana od 359 stranica

Poslednji autobus je otišao. Pomislila sam kako će biti prava mala avantura da sa flašom crnog vina i kutijom francuskog sira krenem bulevarom do stana. Nisam pomislila koliko će mi vremenski biti potrebno. Samo sam se zapitala kako bih otvorila tu flašu vina predviđenu da se otvori tek kada stignem. Našla sam način. Ubrzo sam se obrela sama u hladnoj zimskoj noći, sa flašom vina u rukama i praznim ulicama pred sobom. Dekor kasne jeseni. Udisala sam vazduh, hladni, zimski vazduh koji je izazivao trnce u meni svaki put kada dospe do mojih pluća. 
Šetajući, ispunjena i srećna, razmišljala sam o planovima za život. Pomislila sam kako bi bilo možda dobro ne razmišljati o poslednjem porazu. Ovog puta ne mom. Začuđujuće ne mom, već njegovom. Osećala sam se tako dobro. Mutne svesti, bistre savesti, bila sam srećna jer je ON postao samo jedno veliko iskustvo.

Podstaknuta poslednjim događajima i doživljajima, shvatila sam da smo mi sami slikari svoje sreće. Ne, to nije otrcana fraza iz knjiga koje govore o tome kako imati srećan život. To je najprostiji rezultat jednačine sa dve nepoznate. X je bio on, Y sam bila ja. Sreća je bila rezultat. Dugo sam računala. Brisala, pisala, škrabala, sabirala. Oduzimala... Na kraju sam došla do rešenja. Ono glasi da je u ovom slučaju x=y, znači y+y= sreća. Samo ja i niko više. Shvatila sam da od nas samih zavisi da li će  kišni dan biti tmuran ili će se ipak pojaviti delići sunca u kapljicama koje se slivaju niz prozor. Od nas zavisi i da li ćemo se probuditi u svetlosti kada je napolju mračan dan ili u tami kada je napolju sunčano.

Onog trenutka kada sam rekla sebi da je dosta, osetila sam nalet adrenalina. Reč dosta mi je odzvanjala glavom ceo dan. Nisam mislila da sam sposobna da prelomim, da podvučem i stavim tačku i ne vratim se više nikada na tu knjigu. Stranice smo ispisali nekim svitanjima, noćima punog meseca, noćima bez zvezda, praznim ulicama i našim koracima, smehom, praštanjima, poljupcima, dugim zagrljajima, iluzijama, željama, strpljenjem, čežnjom... i najposle lažima. Pogađate. Njegovim. Ispisivali smo te stranice, ni ne znajući da ih ispisujemo, spontano, neočekivano, naglo. Isto tako naglo on je pročitao šta smo ispisali, uzeo i pocepao. Ja sam ih zalepila da bih stavila tačku. Veliku, crnu, odlučnu tačku. Za kraj priče.

Odlučila sam da se sećam samo lepih stvari. To je odlika moje ličnosti, moja svetla i tamna strana. Zapitala sam se, da li se zavaravamo ukoliko donesemo takvu odluku jer odbijamo da se suočimo sa realnošću i gradimo svet naših iluzija i snova, ukrašavajući ga da bude još lepši i šareniji? Da li je to odbrambeni mehanizam? Shvatila sam da je to ono što malo nas danas ima. To je poriv za pozitivnom energijom, skladom univerzuma, skladom međuljudskih odnosa, potreba za harmonijom, lepotom, ljubavlju... Naša sreća je naša stvarnost. Ovde i sada. Nikako beg od nje. Moja sreća je samo moja slika. Ja imam pravo da stavim crvene boje koliko hoću, pa i žute i zelene i narandžaste! Ja imam pravo da dodam crne po potrebi ili da je ne dodam nikada. Ja želim da pamtim samo bajkovite, magične, srećne, bezbrižne trenutke jer svi oni zajedno čine moju jednačinu tačnom a moju sliku jednom od onih pred kojom dugo stojite začuđeni, ispunjeni, jednom od onih slika u koju biste mogli da uronite da biste sami proživeli sve emocije slikara koje su bile prisutne dok je on, zanesen, stvarao svoje delo. Svako od nas je slikar. Tik-tak, vreme neumoljivo prolazi, platno se popunjava svim bojama iz palete života. Nemamo vremena i mesta za pogrešne ljude i pogrešne ideje, ali imamo za sreću, a sreća smo mi sami i pažljivo birane kvalitetne boje na našem platnu. Nemojte nikome dozvoliti da slika umesto vas. Nikada ne tražite svoju sreću u drugima, ona je u vama.

понедељак, 15. август 2016.

Oproštaj

Ova je noć bila bez meseca
mračna i beskrajna
šaputava.
Nisam se bojala mraka
bojala sam se sebe
onoga što ću reći sebi
onoga što ću pomisliti
više se ne bojim onoga što ću da uradim
ionako je uvek nepromišljeno
ishitreno
strastveno
ali besciljno
razočaravajuće.
Molila sam sebe da ugasim cigaretu
ja je pušila bez prestanka
izdišući sebi dim u lice
rugajući se onoj koja mi je obraća
onda me je pomazila po kosi
mirna ,
sigurna,
rekavši mi da more sve oprašta i spere svaki trag.

среда, 25. мај 2016.

Još jednom

Samo ovako priznajem.
Drugačije bi moglo da boli.
Samo ovako toplo, zanosno, treperavo.
Drugačije ne bih osećala.

Samo ovako priznajem.
Drugačije smo već probali.
Bili, pa nestali.
Voleli, pa preboleli.

Samo poglede priznajem.
Reči su odavno postale kliše.
Jeftina slova.
Recikliran papir.
Čak ni dela nisu potrebna više.
Samo tvoje ruke priznajem.
Tvoju kosu i osmehe.
Jer obećana su odavno obećana,
pa neostvarena.
Želje odavno zamišljene,
pa potisnute.

Samo noć priznajem.
Noć je naše vreme.
Vazduh topao i slan,
zadimljen,
koža mirisna,
glave usijane, bez ponosa,
sujetni muškarac i zanesena žena.
Deca?

Samo ovako priznajem.
Drugačije bi moglo da razara,
Moglo bi da boli.
A već je bolelo.

уторак, 22. март 2016.

Nightmare

Želje za tobom uvek prisutne
u agoniji noći
dok grad spava
jutra žive
sve je zamrlo.

Budim se i gledam oko sebe
izmučena snom
pređašnjim poretkom stvari,
slomljena i poražena.

Beskonačnost izrečenih laži,
Mirno bezgranično
Dajem svoje okrvavljene osmehe
Podređene njima.

Prokockana sreća
Trenuci kupljeni od same sebe
Crno ispod noktiju
Grebala sam po dubini tvoje duše
Tražeći razlog da ostanem.

Raskopanih rana,
Zašivenih grudi
Operacija je trajala celu večnost.

Bespredmetnih misli
Sedim i posmatram
Te Tvoje ruke zarivene u meso
Ali MOJI nokti su i dalje polomljeni
Krv se sliva
Utroba prosuta
Miriše na proleće
Evocirajući smrt.

Priviđenje radosti
Manipulacija rečima
Asocijacije žudnje.


уторак, 9. фебруар 2016.

Passeport

Jednog jutra u 04:05, bila sam na granici
Onoj što razdvaja dve države
Onoj što razdvaja dve duše.
Zaljubila sam se u carinika
Menjali smo pare
Za vino i cigare
Vodili ljubav na granici
U inat društvenim konvencijama
U inat zakonima, u inat ljubavnim pesmama
Jer nije bilo ljubavi
Na ljubavnoj granici
Ali bilo je dima i prazne flaše
Puno opijenosti
Puno zanesenosti
Bilo je carski
Car ili carinik
Svejedno je
On svakako
Carini i caruje
Na granicama država
Na granicama ljubavi
„Šta imate da prijavite?“, upitao me je
„Praznu flašu, kutiju i srce“, odgovorila sam
Udario je pečat u pasoš.
Otišla sam u drugu zemlju
Dugo razmišljajući o njemu
Ali bilo je carski.
Jednog jutra u 05:04 prešla sam granicu
U inat društvenim konvencijama.



петак, 2. октобар 2015.

Écriture automatique

Možda se nebo smračilo onog trenutka kada sam te srela
kada sam gledala u daljine
vrtloga nebeskog
suze u tamnici i cveće na pločniku
sedi na hladan stepenik ulaska u katedralu!
moje su reči ionako ostale u nekim drevnim vremenima.

"Automatsko pisanje", rekao je Breton
sada ga upražnjavam
telo gori a misli lutaju
Ana Bolen, Ema Bovari
sve ste iste
jadnice, prokletnice
poražene, postiđene
junakinje moje
ispale ste smešne
a ipak vas volim.

Prazan je vazduh koji udišemo
sastavljen od ništavila
mora su noćas ljubičasta a nebesa žuta
sunca nema koliko ga ima
smejete se
onda ne razumete
zamišljajte slike, dovoljno je
već ste tamo
forma ionako ne postoji.

S neba je pao nož
zario se u zemlju
srce vavilonsko
kule i gradovi su potonuli
kao da su bili obećani, sagrađeni od peska
rukama nekih ambivalentih osoba
posvećeni nama
nekih bodlerovskih večeri.

Sedim i pišem
ne znam da li to krv struji u meni
ili je to samo želja za životom
čekam ponedeljak
a ustvari ne čekam
samo sedim i pišem
"Automatsko pisanje", rekao je Breton
"Svašta ti pada na pamet", kažem samoj sebi.

U mojoj pesmi dominira apsurd
a ko razume, shvatiće
možda i ima smisla
neke dubine
neke tišine
nekih slika
slika je suština
egzistencija prethodi esenciji
reči su duboke
a ostaju na površini.